Dok masovni studentski protesti menjaju društveni i politički status quo u Srbiji, Evropa uglavnom ostaje neobaveštena i tiha. Aktivistkinje i kulturne radnice, Marijana Cvetković i Vida Knežević opisuju motive, strategije i taktike koje stoje iza ovog masovnog pokreta, kao i načine na koje se transformiše sektor kulture. Sledeći moćni primer studenata i njihove upotrebe metoda direktne demokratije, Cvetković i Knežević smatraju da "ima alternative" i da nam je "ona pred očima".
Masovni studentski protesti i blokade koji se već tri meseca dešavaju u Srbiji podstaknuti su napadima i nasiljem nad studentima tokom serije građanskih protesta „Krvave su vam ruke“ i „Zastani, Srbijo” pokrenutih nakon pada nadstrešnice iznad glavnog ulaza na zgradi Železničke stanice u Novom Sadu 1. novembra 2024. godine, u 11.52 h,11.Situacija se menja iz dana u dan, a od završetka teksta (početak marta) desilo se još bitnih događaja. kada je stradalo 15 osoba, uključujući i jedno šestogodišnje dete, dok su dve osobe teško povređene. Za pad nadstrešnice, svečano otvorene u julu 2024. godine, optužuje se čitav državni vrh, traži se utvrđivanje odgovornosti za očiglednu korupciju i pokušaj zataškavanja slučaja.
Nakon ovog događaja, protekla su tri meseca tokom kojih se u Srbiji dešavaju najmasovniji studentski i radnički protesti u novijoj istoriji Srbije, koji broje stotine hiljada ljudi na ulicama mnogih gradova i sela širom zemlje. Svi oni potaknuti su rezultatima i posledicama dvanaestogodišnje vladavine aktuelnog predsednika države, Aleksandra Vučića i njegove partije (SNS) tokom koje se ubrzano urušavaju radna i socijalna prava najvećeg broja ljudi koji žive od svog rada, i u kojem dominiraju pljačkanje javnih budžeta, urušavanje javnih institucija i državnih preduzeća, kriminal, korupcija, prodavanje i rušenje infrastrukturnih objekata, kao i mnogih objekata od kulturnog značaja.
Zajednički masovni protest studenata, radnica i radnika i žena, 8. mart 2024.
Ovakav vladajući režim je u nesagledivim razmerama produbio društveno-političke procese koji se u Srbiji dešavaju još od razaranja socijalističke Jugoslavije, ratova devedesetih i sveopšte pauperizacije i privatizacije, koja se tokom dvehiljaditih nastavlja ubrzanim nametanjem neoliberalnih reformi u skladu sa pozicijom Srbije kao zemlje na evropskoj periferiji. Takav kapitalistički sistem na periferiji Evrope označava režim ekonomskih i političkih pritisaka koji omogućava neokolonijalne odnose, prvenstveno u formi jeftine radne snage i destimulisanju radnica i radnika da se bore za svoja osnovna prava, brutalno prisvajanje prirodnih i rudnih resursa, nepovoljne koncesije nad velikim sistemima (putevi, aerodromi i druga saobraćajna infrastruktura, zemljište), dok se zauzvrat nudi politička podrška lokalnoj kompradorskoj eliti koja takođe profitira od ovih procesa. Paralelno sa tim, čitavo društvo se dovodi u poziciju siromaštva, prisilnog „zadovoljstva“ minimalnim životnim uslovima. Rezultat takve ekonomske i socijalne politike ogleda se u činjenici da je Srbija zemlja sa najvećim socijalnim razlikama u Evropi.22.Vidi: Mihail Arandaenko, Gorana Krstić and Jelena Žarković Rakić, ‘Analysing Income Inequality in Serbia, Friedrich Ebert Stiftung Belgrade, November 2017, library.fes.
U takvom društveno-političkom pejzažu, masovni studentski i građanski protesti proizveli su svojevrsni „prelom“, kako je to metaforički artikulisala književnica Arundati Roj (Arundhati Roy) u povodu globalne pandemije 2020. godine. Koliko god se borili za povratak „normalnosti“ nova situacija proizvela je „prelom“ - koji je otvorio „kapiju za drugačiji svet“. I spremnost da se borimo za njega.
I za mnoge umetnike i radnike u kulturi, ovaj svojevrsni „prelom“ je omogućio još užurbanije pokretanje samoorganizovanih praksi društvene solidarnosti, međusobno isprepletanih zajedničkom borbom i otporom.
Zajednički masovni protest studenata, radnica i radnika i žena, 8. mart 2024. Foto: Vida Knezevic
„Sva vlast plenumima“: Širenje masovne studentske pobune
Prve blokade fakulteta krenule su od Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, kada su studenti i profesori tog fakulteta napadnuti 22. novembra dok su mirnom blokadom ulice odavali poštu poginulima u Novom Sadu. Budući da policija nije reagovala na studentski zahtev da privede napadače, FDU je blokiran 26. novembra. Ubrzo se pobuna proširila na sve državne fakultete širom Srbije.
Ključna novina masovnih studentskih protesta jeste način njihovog organizovanja kroz plenume, direktno-demokratske organizacione forme koja podrazumeva odlučivanje svih studenata koji učestvuju u njegovom radu prostom većinom. Činjenica da su se studenti odlučili za ovakvu formu političkog organizovanja nije ni slučajna niti istorijski neutemeljena. Ovakva forma organizovanja blokade fakulteta ključni je temelj njihove istrajnosti, masovne organizovanosti i političke potencijalnosti, koja nudi mogućnost i drugim društvenim segmentima uključivanje u polje društvene borbe. Studenti su velika vrata otvorili za samoorganizovane prakse „odozdo“: direktne akcije i direktno-demokratske metode, davno zaboravljene ili do juče praktikovane samo u krugu malih i marginalizovanih anarhističkih i radikalno levih kolektiva. Plenum je, danas, ključna reč u Srbiji koja otvara horizont mogućnosti u pravcu radikalnih, sistemskih društvenih promena i političke subjektivizacije novih generacija koje će te promene da nose.
Upravo ovakva forma organizovanja omogućila im je da iznesu široko postavljene zahteve svedene na ideološki minimum u cilju stvaranja masovnog fronta društvene podrške i borbe. Svesni ideoloških razlika koje decenijama razaraju političko delovanje u Srbiji (kao posledica režimske demonizacije političkih partija opozicije, pa i samog političkog angažovanja), studentski plenumi su se od početka ogradili od saradnje i veza sa svim političkim partijama i organizacijama. Studenti istrajavaju u stavu da je njihova borba usmerena na ispunjenje četiri osnovna zahteva i na stvaranje društvenog sistema u kojem će „institucije početi da rade svoje posao“ kako ih definišu zakoni i Ustav. Ovakvom strategijom, studenti su uspeli i da neutrališu potentnost desničarskih tema i njihovih aktera koji kontaminiraju politički i društveni život u Srbiji još od kraja osamdesetih godina: na javnim studentskim i građanskim protestima teme poput Kosova, srpskog nacionalizma, „ugroženosti Srba“, i religioznog fundamentalizma, više nisu tema. Rezultat je i umirivanje glasa političkih partija opozicije sa desnog spektra i njihovo odsustvo iz medijskog i javnog prostora - niko ih više ne pita za mišljenje.
Umesto u masovnim studentskim demonstracijama tokom devedesetih godina, koji su mahom bili parlamentarno (principom predstavničke demokratije) organizovani sa prepoznatljivim studenskim liderima (oličenim u dominantnim muškim figurama), današnji studenti su svoju inspiraciju našli u studenstkim protestima druge polovine dvehiljaditih: studentskim protestima 2006. u Beogradu, gde je ključni slogan glasio „Blokada fakulteta, jer znanje nije roba“ odakle potiče i priručnik „Kratki vodič za studentsko samoorganizovanje“, te onima u Zagrebu, 2009. čija su iskustva i pouke zapisane u „Blokadnoj kuharici“. Ovaj priručnik - koji je poslednja tri meseca zasigurno jedno od najčitanijih štiva među studentima u blokadi - preneo je to znanje o horizontalnom studentskom organizovanju koje se bazira na tri osnovna organa: plenum, radne grupe i redare.
Dok plenum svakog fakulteta donosi svoja specifična pravila rada i odlučuje o radnim grupama koje dalje preuzimaju zadatke poput pitanja bezbednosti, domaćinstva i higijene, razvijanja strategija i ciljeva, komunikacije i različitih akcija koje sprovode, dotle je funkcija redara ključna u obezbeđivanju sprovođenja protestnih i drugih javnih akcija. Primer njihove masovne organizovanosti i discipline je lekcija, ne samo političkoj opoziciji, već i sindikalnim organizacijama, kao i čitavom društvu, o tome šta sve može da se postigne solidarnim praksama, zajedništvom i odlučnošću da se istraje u svojim borbama. Želja za pravdom koju oni artikulišu kao poziv institucijama da poštuju zakon i „rade svoj posao“ postala je motivišuća snaga hiljada stanovnika Srbije. Masovni odziv građana da podrže studente ogleda se u prikupljanju donacija, hrane, potrebne opreme za život na blokiranim fakultetima, ali i masovnim dočecima meštana mnogobrojnih sela i gradova kroz koje studenti marširaju „oslobađajući“ ih straha, besa, deprimiranosti, političke pasivnosti, izazivajući katarzična stanja koja vode do (političkog) osvešćivanja i subjektiviziranja ljudi koji su decenijama internalizovali osećaj oduzimanja (prava) glasa. Tome u prilog govore i nedavna istraživanja koja su pokazala da oko 80 odsto građana Srbije podržava većinu studentskih zahteva, trećina stanovništva navodi da je učestvovala u protestima koji su u toku, dok studentske proteste podržava 64 odsto građana.
Politička potencijalnost aktuelnog studentskog pokreta ogleda se i u tome što su studenti vrlo brzo prepoznali važnost širenja frontova borbe, pa tako konstantno pozivaju i druge, mahom atomizirane, društvene grupe i sektore da se (samo)organizuju i povežu. Pod parolom „Studenti u blokadu, radnici u štrajk“, studentskim rečnikom - „pumpa“ se solidarnost između studenata i radnika, ali i svih drugih segmenata društva.
Uz podršku studenata, prvi generalni štrajk i “opšta građanska neposlušnost” organizovani su 24. januara 2025. godine, kada se desetine hiljada građana, studenata i đaka slilo na ulice Beograda i ostalih gradova. „Ne idemo na posao, ne idemo na predavanja, ne obavljamo svakodnevne obaveze. Uzimamo slobodu u svoje ruke. Vaše učešće čini razliku“, stajalo je u studentskom pozivu koji je naišao na ogroman odjek javnosti, uprkos sve agresivnijim pritiscima vladajućeg režima da kontroliše čitav javni sektor i njegove institucije, pa i upravu ključnih reprezentativnih sindikata. Brojni vlasnici malih biznisa, na jedan dan, stavili su katance na svoje prodavnice, piljare, restorane, kafiće, knjižare, zanatske radnje, a obustavu rada tog dana podržali su i advokati, sindikati zaposlenih u kulturi, pozorišta, deo medija, brojna strukovna udruženja. Studentima su se pridružili i đaci velikog broja srednjih škola, njihovi roditelji, kao i prosvetni radnici i radnice koji su obustavili nastavu u školama širom Srbije. U međuvremenu, stigao je poziv na novi generalni štrajk 7. marta, ovaj put od studenata u blokadi novosadskih fakulteta koji su pozvali građane da obustave rad, da ne kupuju u prodavnicama, ne koriste ugostiteljske usluge, javni prevoz, ne idu tog dana u bioskope i pozorišta, i da im se pridruže na ulicama.
Uprkos ogromnom pritisku i pretnjama smanjenjem plata i otkazima, i uprkos reprezentativnim sindikatima u prosveti koji su prihvatili ponudu vladajućeg režima kako bi ih pasivizirali, zaposleni u školama su formirali nove, neformalne mreže, poput „Asocijacije škola u štrajku“, kojima su nastavili da podržavaju studenstske zahteve paralelno artikulišući i svoje. Talasi štrajkova u prosveti traju poslednjih godinu dana, da bi se razbuktali prethodne jeseni i intenzivirali paralelno sa studentskim blokadama. Prepoznavši značaj prosvetarske borbe, studenti su i u svojim nastupima i saopštenjima podržali sve zahteve prosvetnih radnika i radnica, učestvovali su u njihovim protestnim akcijama i okupljanjima, koordinisali svoje akcije sa njihovim. Važno je ovu sliku dopuniti i činjenicom da je u ogromnoj većini srednjih škola u Srbiji došlo do blokada škola i školskih plenuma koje su pokrenuli prvenstveno maturanti, sledeći primer studenata: najpre iz solidarnosti sa njima, a onda, ohrabreni tim savezništvom, i iz solidarnosti sa svojim profesorima koji su već bili u štrajku. Maturante su sledili i drugi srednjoškolci mlađih generacija, ulazeći, sasvim neplanirano, u jedan drugi nivo obrazovanja: društveno-političkog obrazovanja u kome se praktikuju solidarnost, zajedništvo, direktna demokratija, pregovaranje, štrajk, i kroz koje se u praksi razumevaju složeni društveni procesi koji su u školskim programima bili samo lekcije iz udžbenika.
Briga studenata da kroz svoje javne nastupe i saopštenja ističu važnost savezništva između studenata, đaka, nastavnika, univerzitetskih profesora, kao i roditelja i svih građana, uticala je na brzu promenu javne percepcije društvene uloge obrazovanja i prosvetnih radnika kao njegovog osnovnog stuba. U ova četiri meseca stiče se utisak da se, zapravo, reforma škole nezvanično već dogodila: kroz zajedništvo, solidarnost, plenume, pregovore, međusobnu podršku đaka, nastavnika i roditelja, uspostavljen je sistem odnosa i informisanja koji je omogućio da svi, iako pod ogromnim pritiscima, osećaju da opet drže konce obrazovnog procesa u svojim rukama.
„Studenti, radnici, seljaci, umetnici - jedna borba“: Implikacije studentske pobune na sektor kulture
Baš kao što je ukazala na nefunkcionalnost ukupnog sistema i njegovih institucija u Srbiji, „studentska perspektiva“ pokazuje i sve slabe tačke sistema institucija kulture dovedenog do ivice funkcionisanja decenijama „vanrednog stanja“. Oblast kulture poslednjih decenija u Srbiji odlikuje otuđenje javnih institucija kulture od samih proizvođača kulture: umetnika, kulturnih radnika i radnica, samoorganizovanih inicijativa, izvaninstitucionalnih kulturno-umetničkih praksi; javne kulturne politike koje zamagljuju pravo stanje stvari i u kojima nema identifikovanih ključnih problema koje treba rešiti niti potentnih resursa u koje treba ulagati; atmosfera podela i nepoverenja (dugo „negovana“ od strane donosilaca odluka, posebno između javnog sektora i nezavisne kulture); nedostatak finansijskih, prostornih i drugih resursa i trošenje postojećih resursa na strukture i projekte bliske vlastima, kao i strah od gubljenja i to malo resursa (ali i privilegija) koje su mukotrpno stečene.
Izuzetno nepovoljni položaj svih učesnika kulturnog života traje već godinama jer se razrešenje problema pokazuje kao nemoguće u postojećem sistemu odnosa. Odlučivanje odozgo i sveprožimajuće partokratsko upravljanje u ovoj oblasti ne dozvoljavaju pluralizam politika niti demokratski dijalog o najvažnijim pitanjima, budući da se takvo upravljanje zasniva na kontroli i sprovođenju isključivo jednog dominantnog društveno-političkog diskursa. Taj sistem slika je i prilika ekonomsko-produkcionih odnosa u kojima dominira privatno vlasništvo, dok je javni sektor progresivno smanjivan i neutralisan kao društveni faktor. Rezultat toga je odsustvo aktera koji bi mogli da se bore za te institucije, njima se postepeno smanjuju resursi, finansije, ali i sloboda govora i rada, dok postaju kontrolisane do mere da ne odlučuju koje će programe proizvoditi i prikazivati.
Ovakvo stanje dodatno je ogolilo klasne nejednakosti u ovom specifičnom društvenom polju i pokazalo razmere katastrofalno artikulisanih i još gore sprovođenih državnih kulturnih politika i njihovih posledica koje su dovele na rub propasti veliki broj angažovanih koji su odavno postali samo „tamna materija“ sistema, kako ih definiše umetnik i teoretičar, Gregori Šolet (Gregory Sholette).33.Gregory Sholette, Dark Matter: Art and Politics in the Age of Enterprise Culture, London: Pluto Press, 2010, gregorysholette.com.
Oslobođeni studentski kulturni centar u Beogradu. Fotos: Luka Knežević Strika.
Studentski kulturni centar i Kulturni centar Beograda: „Studentski kulturni centar studentima!“ i „Kultura svima“
Uvod u pobunu i blokade u kulturi napravila su beogradska, novosadska i druga javna pozorišta još u decembru, čiji su glumci i drugi zaposleni nedeljama završavali svoje predstave snažnim simboličkim gestom krvavih šaka i izrazitom podrškom studentima, a nastavili štrajkom i obustavama rada. Sledili su ih i veliki orkestri, poput Beogradske filharmonije, orkestra Narodnog pozorišta i Srpskog narodnog pozorišta.
Početkom februara, dok su studenti pripremali akciju okupacije Studentskog kulturnog centra Beograda, nekada ključne institucije omladinske i studentske kulture, pokrenuta je neformalna inicijativa „Kultura u blokadi“, koja je “oslobodila“ Kulturni centar Beograda, jednu od centralnih i ključnih gradskih institucija, okupirajući bioskopsku salu, Dvoranu Kulturnog centra Beograda (DKC) i organizujući svakodnevne plenume.
Cilj samoorganizovanih studenata koji su okupirali SKC je oslobađanje ove institucije za kritičko mišljenje i samoobrazovanje, za nove susrete i razmenu ideja, te, kako i sami naglašavaju, za „mesto kome se rado vraćamo i koje je sastavni deo našeg života.“ Naime, Studenski kulturni centar u Beogradu bio je jedna od mnogih omladinskih ustanova kulture nastalih u vremenu socijalističke samoupravne Jugoslavije, upravo kao rezultat studentskih protesta 1968. godine, a koja se tokom poslednjih nekoliko decenija transformisala u instituciju nacionalne neoliberalne kapitalističke države. Čitav niz studentskih i omladinskih institucija u tadašnjoj Jugoslaviji bio je prostor u kome su mladi proizvodili različit kulturno-umetnički i obrazovni sadržaj. Tokom devedesetih, a zatim i neoliberalnih promena dvehiljaditih na različitim nivoima su svoj rad udaljile od principa na kojima su osnovane, pa tako i SKC koji se, osim netransparentnim i neregularnim upravljačkim radom suočavao i sa procesima komercijalizacije infrastrukture i programskog sadržaja. Ova važna omladinska institucija u centru Beograda sa radom je počela dve godine nakon čuvenih studentskih demonstracija 1968. godine, kada je predata na upravljanje Univerzitetu u Beogradu. 1993. godine, promenom zakona, oduzeta je od univerziteta i predata direktno Ministarstvu prosvete. Time je upravljanje, odlučivanje i korišćenje ovog studentskog centra, a tako i promišljanje i razvoj studentske kulture, oduzeto od studenata (i profesora), i otuđeno, simbolički i administrativno, od onih kome je ova institucija i bila namenjena. Jedan od glavnih ciljeva aktuelne studentske blokade jeste da Studentski kulturni centar ponovo vrate u okrilje univerziteta i da o njemu odlučuju većinski studenti uz pomoć profesora. Taj zahtev upućen je Ministarstvu prosvete u danima nakon uspostavljanja blokade SKCa.
Inspirisana celokupnim studentskim delovanjem, neformalna inicijativa „Kultura u blokadi“ je svoj rad organizovala upravo na principima direktne demokratije i plenuma, i koja je otvorena za sve radnike i radnice u kulturi, samostalne umetnike, članice umetničkih udruženja, zaposlene u javnim kulturnim institucijama. Od samog početka uz studente, podržavajući njihove blokade i zalažući se za ispunjenje svih njihovih zahteva, ali i za širenje društvenog fronta borbe solidarišući se sa prosvetnim radnicima, poljoprivrednicima, radnicama i radnicima u drugim sektorima, otvorili su i pitanje mesta i funkcije Institucija kulture i potrebe za njihovom radikalnom transformacijom.
To je i ključni novuum i događaj koji je otvorio prostor za novo promišljenje institucija kulture i funkcije umetnosti u potencijalno drugačijim (egalitarnijim) društvenim odnosima. Mogućnost radikalne promene načina organizovanja radnica i radnika u kulturi, te kritičko promišljanje ne samo sadržaja već i forme proizvodnje u sektoru kulture, omogućuje otvaranje i klasnih antagonizama i borbe umetničkim i političkim sredstvima. I to je upravo ona praksa koju je Valter Benjamin definisao kroz pitanje mesta intelektualaca u društvenim borbama, njihovom pozicioniranju spram proleterijata i načinu njihovog organizovanja.44.Walter Benjamin, ‘The Author as Producer’, New Left Review, vo1. 1, no. 62, July – August 1970, marxists.org. Takva povezivanja umetničkih i političkih borbi - koja su bila i ostala sastavni deo umetnosti levice od Pariske komune do danas – kojima svedočimo i danas, deo su kritičkih umetničkih praksi koje na autentičan način proizvode svest o nemogućnosti da se jedino i isključivo estetskim sredstvima odgovori na politička pitanja.
Jedinstveni susreti umetnosti i politike u jugoslovenskoj istoriji tokom dugog 20. veka i dalje su prisutni u kolektivnom sećanju – poput revolucionarnog društvenog pokreta sačinjenog od radničkog, studentskog, ženskog i umetničkog fronta predvođenog Komunističkom partijom Jugoslavije, a koji je nakon II svetskog rata bio ključni politički akter u građenju novih, socijalističkih, društvenih odnosa. To transgeneracijsko pamćenje, uprkos snažnim revizionističkim tendencijama „odozgo“, uči nas i o politikama socijalističkog samoupravljanja, koje je u našem društvu praktikovano i življeno, kako u školi, na radnom mestu, tako i u mesnim zajednicama i drugim formacijama zajedničkog života. To znanje prethodnih generacija, i dalje živih, utkano je u kolektivno telo našeg društva, pomaže i današnjim studentima – instiktivno, afektivno, spontano i intuitivno, da spoznaju snagu u zajedništvu.
Učešćem u generalnom štrajku i obustavi rada brojnih institucija (kulture) koje su se našle na udaru vlasti i kojima je Ministarstvo kulture počelo da šalje inspekcije i da zastrašuje zaposlene, te organizovanjem protestnih akcija ispred Ministarstva kulture, artikulisali su i svoje zahteve od kojih su ključni: da kultura bude dostupna svima, da se obezbedi održivo finansiranje kulture, uz najmanje 1,5% budžeta na republičkom i 6% na lokalnom nivou, uz pravednu raspodelu budžeta i učešće svih aktera u kulturi, da se objavi kompletna dokumentacije o projektu EXPO 2027,55.Megalomanski projekat vladajućeg režima kojim se ogroman deo javnog budžeta odvaja od drugih važnih prioriteta, uz enormne kredite kojima se zemlja zadužuje na više desetina godina. Sam projekat služi kao opravdanje za graditeljske poduhvate koji su idealan teren za korupciju i lančano ugrađivanje pripadnika vladajuće grupe i njihovih saradnika. te da se zaustavi investicioni urbanizam i rušenje kulturnog nasleđa u Srbiji, navodeći aktuelne primere protivzakonitih i protivustavnih odluka u slučaju ukidanja statusa nepokretnog kulturnog dobra zgradama Generalštaba, kao i kompleska Beogradskog sajma.66.Vidi Z.S., ‘Sudbina beogradskog sajma: Selidba ili rušenje’, Vreme, 13. jul 2023, vreme.com.
Objašnjavajući javnosti zašto se desilo „oslobođenje“ Kulturnog centra Beograd, a ne okupacija, istakli su da javna institucija kulture pripada svim građankama i građanima ove države i da je legitiman prostor našeg delovanja. Insistiranje na pojmu „oslobođenja“ podrazumeva svest o tome da je cilj svih borbi u različitim društvenim segmentima u proteklih nekoliko meseci – oslobođenje. Oslobođenje od „interesa pojedinaca, od interesa kapitala i korporacija, od nepotizma, od partokratskog zapošljavanja, isključive tržišne logike, od korupcije”.77.See Gregory Sholette, Dark Matter: Art and Politics in the Age of Enterprise Culture, London: Pluto Press, 2010, gregorysholette.com.
Zajednički masovni protest studenata, radnica i radnika i žena, Osmomartovski marš, 8. Mart 2024. Fotos: Lara Končar.
Alternative ima, pred našim je očima
Talasi optimizma i nade da je moguće udružiti se, povezati se i uticati na sistemske i ključne promene društvenog sistema koji je, u slučaju Srbije, zasnovan na politikama nacionalizma i totalne privatizacije svih društvenih resursa, ekstremnom klasnom i ekonomskom raslojavanju (na kompradorsku buržoaziju, ućutkanu srednju klasu i siromašne radnike i ranice) i neutralisanju vrednosti poput solidarnosti i zajedništva, zahvatili su čitavo društvo. Poruke i akcije koje osmišljavaju i sprovode studenti kao složna, povezana i disciplinovana društvena snaga, nisu mogle zaobići one grupe koje se već godinama suprotstavljaju vladajućem režimu: prosvetni radnici, poljoprivrednici, kulturni radnici i radnice sa nezavisne kulturne scene, borci i aktivisti za ekološku pravdu (protiv privatizacije rudnog bogatsva i iskopavanja litijuma i drugih ruda, protiv privatizacije vodenih tokova, zagađenja vazduha itd.), sindikati u javnim preduzećima, elektroenergetskog i drugih delova sistema u kojima je očigledna korupcija i zloupotreba javnih resursa. Studenti su prepoznali sve te borbe i odmah formulisali direktne poruke i organizovali akcije podrške kako bi te grupacije bile dodatno ohrabrene da nastave borbu. Iz ovih prvih savezništava, borba se širila postepeno na građane koji su se pridruživali protestima i delili studentske zahteve, dodajući i druge koje su važni za njihove sredine i koje su na ovaj način dobile na snazi. Opšti osećaj oslobađanja od straha od vlasti i njihovih ucenjivačkih načina “vladanja” zahvatio je čitavu zemlju i veliki deo stanovništva: u skoro svim opštinama se već nedeljama organizuju dnevni protesti kojima se istovremeno konačno artikulišu lokalni problemi i širi snaga zajedništva, solidarnost i nada da se udruženo može dostići društvena promena.
Ovi kohezioni društveni procesi utiču na dalju odlučnost i snagu otpora i borbe za sistemske promene, što čini aktuelne događaje u Srbiji posebno osetljivom temom kada se posmatraju politike Evropske unije, SAD, Kine i Rusije. Zajedničko im je da svi i dalje, svako na svoj način i iz sopstvenih interesa, podržavaju aktuelni režim i deklarativno se zalažu za mirne pregovore i protiv nasilja. Čini se da su, na primer, evropsku administraciju studentske taktike i strategije zatekle,88.Vidi Boris Buden, “Ne, to nisu ponavljači! Dvije slatke iluzije i jedna gorka istina studentskih protesta u Srbiji.”, Masina, 6 March 2025, masina.rs. da se pribojavaju propitivanja adekvatnosti i efikasnosti reprezentativne demokratije i da i dalje više brinu o realizaciji svojih ekonomskih i političkih interesa od želje stanovnika Srbije da se oslobode koruptivnog režima. A zahtevi studenata i sve većeg broja drugih društvenih aktera da se plenumska organizacija i direktna demokratija uvedu u sistem upravljanja društvom možda su najvažnija tekovina ovih protesta. U njihovoj doslednoj primeni, ali i kritičkom ispitivanju koje traje, prepoznaje se nova generacija svesnih i aktivnih članova i članica društva koji su uspeli da prevaziđu mnoge konstitutivne elemente neoliberalnog sistema - kompeticiju, privatizaciju, individualizam i igre moće među ljudima i narodima.
Sistemsko razaranje društvenog tkiva koje se kroz onu Tačerkinu paradigmu o tome da tako nešto kao što je društvo ne postoji, već samo individue i njihovi privatni i lični interesi, a koja nam se još od osamdesetih nameće kao bezalternativna dogma, iz jedne periferne kapitalističke kolonije današnjoj Evropi, vraća se kao bumerang. I to porukom – alternative ima, ona postoji, gledate je pred vašim očima.